ARTICLES IN SERBIAN
1. http://www.globalresearch.ca/index.php?context=va&aid=17785 Sjedinjene države korporativne
Amerike
by Prof. Rodrigue Tremblay, Autor: „Kod za globalnu etiku“. 2010-02-23 “Za našu apatiju prema društvenim problemima
plaćamo time što nad nama vladaju zli ljudi“ Platon, antički grčki filosof ...“ Tri politički važna događaja su obeležila
dvadeseti vek: Porast demokratije, porast moći korporacija, i porast
korporativne propagande, kao način zaštite njihove moći od
demokratije “ Aleks Keri (Alex Carey), australijski sociolog “Najefikasniji način za ograničavanje
demokratije je da se donošenje odluka prebaci iz arene javnosti u
institucije koje nikom ne polažu računa: kraljevima i
prinčevima, svešteničkim kastama, vojnim huntama, partijskim
diktaturama, ili modernim korporacijama.“ Noam Čomski
(Noam Chomsky), penzionisani profesor lingvistike, M.I.T.[1]
U utorak,
19. januara 2010, Obamina administracija je dobila udarac po zadnjici od
masačusetskih birača, kada su ovi na upražnjenu fotelju
senatora Teda Kenedija (Ted Kennedy) izabrali kandidata Republikanske
stranke. Srž njihove poruke je glasila: prestani da mutiš i
počni da vladaš; prestani sa pokušajima da zadovoljiš
bankare i urednike Mardokovog Volstrit džornala, već
počni da vodiš brigu o običnim ljudima. Dva dana
kasnije činilo se da je predsednik Barak Obama razumeo tu poruku naroda
i objavio “Volkerovo pravilo“(“Volcker rule”)[2]
kojim se velikim bankama zabranjuje da budu vlasnici špekulativnih
investicionih fondova (hedge funds); jer ti fondovi zarađuju sredstva
time što protiv sopstvenih mušterija špekulišu na berzi,
koristeći za svoje opcije informacije koje su im te iste mušterije
prethodno pružile. To i takvo pravilo je trebalo da bude doneto još
pre više meseci, ako ne i godina. Međutim,
tog istog dana, jedno telo koje ne podleže nikakvim izborima –
Vrhovni sud SAD (the U.S. Supreme Court) je Obaminoj administraciji bacilo u
lice drugi izazov: Tog četvrtka, 21. januara 2010, većina u
američkom Vrhovnom sudu (koju su postavili Republikanci)
prisvojila je sebi pravo da iz osnova promeni američki Ustav i
američku demokratiju. U stvari, onim što bi se moglo nazvati
najreakcionarnijom odlukom, Robertsov[3] Vrhovni sud SAD je odredio da pravne
jedinke, kao što su korporacije i sindikati imaju istovetna –
čisto lična prava slobodnog izražavanja, kao i žive
individue. I zaista, Prvi amandman
američkog Ustava glasi: “Kongres ne sme da donosi
nikakav zakon... koji bi ograničavao slobodu govora.“ Jedini
problem kod tako široke interpretacije američkog Zakona o pravima (the U.S. Bills
of Rights) – a treba zapaziti da su prvih deset amandmana
Ustava SAD baš i poznati pod imenom “Zakon o pravima“
– jeste u tome što je takva interpretacija suprotna njegovom slovu
i duhu, jer on dalje jasno kaže: “nabrajanje izvesnih prava u
Ustavu ne sme da se tumači tako da se time oduzmu ili smanje druga prava
koja narod poseduje i zadržava građanstvu ili [saveznim]
državama sva ona prava koja nisu data federalnoj vladi.“ Reči
“narod“, odnosno “građanstvo“ ovde se, jasno,
odnose na živa ljudska bića, a ne na pravne ili veštačke
jedinke, kao što su poslovne korporacije, sindikati, finansijske
organizacije ili politički lobiji. Takve
jedinke, na primer, ne mogu da glasaju na nekim izborima. I zaista, zakoni
koji regulišu glasačka prava u SAD jasno potvrđuju da jedino
“odrasli građani SAD koji su stanovnici jedne od 50 država
imaju pravo da u potpunosti učestvuju u političkom sistemu
SAD“. Tu nema pomena o korporacijama ili nekim drugim pravnim
jedinkama. Pa ipak,
svojom odlukom od 21. januara 2010. većina Robertsovog Vrhovnog suda SAD
u stvari kaže da, iako ne mogu glasati na nekom izboru,
veštačke jedinke mogu da potroše koliko novca žele kako
bi uticale na ishod izbora. Za njih je novac govor, a što više
novca takva pravna jedinka ima time dobija i sve više prava da postane
politički moćna i kontroliše politički red stvari. U
suštini, ono što su glavni sudija Roberts i njegova konzervativna
većina u Vrhovnom sudu SAD učinili jeste da su oborili vekovnu
demokratsku tradiciju SAD time što su dali ustavno pravo poslovnim korporacijama
i bankama (jer, one su, u stvari, te koje poseduju masu novca) da koriste
svoje ogromne (novčane) izvore tako da ne samo učestvuju u debatama
o javnim interesima, nego – iznad svega – da de fakto diktiraju
da se na javne funkcije biraju kandidati koje su one same već odabrale. Definicija plutokratije jeste da je
to politički sistem koji se karakteriše “vladavinom bogatih,
ili moći koju pruža bogatstvo“. Demokratija, s druge strane,
definiše se kao politički sistem u kome politička moć
pripada narodu. To znači “politička vladavina koju vrši
narod direktno (direktna demokratija) ili preko svojih izabranih predstavnika
(predstavnička demokratija). Pojam “moć/vlast naroda“
potiče od grčkih reči “[dimos] narod“ i “
[kratos] moć“[4]. Ovu
fundamentalnu ideju demokratije je u svom govoru u Getisburgu (Gettysburg
Address) 1863. dobro sažeo predsednik Abraham Linkoln: “To je
vlast naroda, od strane naroda i za narod.“ Ta definicija je zasnovana
na osnovnom demokratskom principu jednakosti svih ljudskih bića. Ali ova
odluka Robertsovog suda mora da je izazvala da se predsednik Linkoln prevrne
u grobu. Jer ta odluka u suštini prenosi političku moć sa
živog “naroda“ na veštačke korporativne jedinke
koje raspolažu gomilama novca za trošenje. Ako Kongres ne deluje
brzo i ne odbaci ovu odluku, pravne jedinke će biti u stanju da slobodno
troše novac u medijima kako bi podržale, ili se suprotstavile
političkim kandidatima za predsednika ili za Kongres – i to sve do
poslednjeg trenutka neke političke kampanje. To mu dođe zaista
nešto! Robertsov
Sud je, tako, jednim potezom pera ukinuo zakone koji su regulisali izborno
finansiranje u SAD i uklonio je ograničenja visine ulaganja nekih
finansijera zainteresovanih da se izabere onaj zvaničnik koga oni
žele. Ta vlada koju oni žele će biti uglavnom “vlada
korporacija, od strane korporacija, za korporacije“. Istinski
zapanjujuće! Zbog te
nove političke filosofije petočlane većine Robertsovog Suda
možda bi trebalo promeniti preambulu
Ustava SAD koja sada glasi:“ Mi, Narod Sjedinjenih
Država, u cilju stvaranja savršenijeg Saveza....“ u ovu, koja
bi bila više u skladu sa tom filosofijom, u “ Mi, Poslovne
Korporacije Amerike....“ Ironija je
tim veća što se reč “korporacija“ ne pojavljuje
nigde u Ustavu SAD, niti u Zakonu o pravima. Teško je shvatljivo da su
oni koji su pisali Zakon o pravima imali na umu bilo šta što bi
moglo podsećati na korporativne jedinke. Ali, većina Robertsovog
Suda ne izgleda de sa slaže sa Vašingtonom, DŽefersonom,
Franklinom, Medisonom, Mejsonom... itd. (Washington, Jefferson, Franklin,
Madison, Mason). Zbog svoje odluke ova petorica konzervativnih članova
današnjeg Vrhovnog suda SAD su postali novopečeni Očevi Ustava
SAD. Tokom skoro
čitavog jednog veka, smatralo se da američki Zakon o pravima
štiti ličnosti, a ne korporacije. Čak iako su ponekad sudovi
davali prava 14-og Amandmana, koji zabranjuje oduzimanja vlasništva bez
ispravnog procesa, ili bez odgovarajuće zaštite za vlasništvo
korporacija, nikada se nije smatralo da čisto lična prava iz Prvog
amandmana Zakona o pravima važe za korporativne jedinke onako kako
važe za ljudska bića. To je i razumljivo. Poslovne korporacije se
osnivaju zakonima koji im daju potencijalno beskrajan život, kao i
ograničenu odgovornost, kako bi se povećala njihova efikasnost kao
ekonomskih jedinki. Dok ovakve karakteristike mogu biti korisne u ekonomskoj
sferi, one predstavljaju osobite opasnosti u političkoj sferi. To i
jeste onaj razlog da se čisto legalnim jedinkama i ne pružaju
ustavna prava. Ali sada
ova petočlana većina Robertsovog Suda rekla je da ovakve
legalizovane veštačke jedinke, zaštićene Ustavom, imaju
ista prava da se bave političkim poslovima kao i žive jedinke. Ovo je,
zaista, revolucionarno – ili preciznije rečeno:
kontrarevolucionarno.
[1] M.I.T.
(Massachusetts Institute of Technology)je jedan od najprestižnijih
svetskih tehničkih univerziteta, nalazi se u Kembridžu u Masačusetsu,
SAD. Uprkos svom imenu, on je i istaknuti centar za izučavanje prirodnih
nauka, upravljanja, ekonomije, lingvistike (koju je, između ostalih,
proslavio Čomski), politikologije i filosofije. (Prim. prev.) [2] Paul
Adolph Volcker je istaknuti američki ekonomista, bivši predsednik
Federalnih rezervi za vreme Karterovog i Reganovog predsednikovanja, a danas
predsednik Obaminog Saveta za ekonomski oporavak (Economic
Recovery Advisory Board). (Prim. prev.) [3]
DŽon G. Roberts (John G. Roberts, Jr.), glavni sudija SAD: šef
saveznog sudskog sistema američke vlade i glavni
sudija/predsedavajući Vrhovnog suda SAD. Ostalih osam sudija tog suda su
„pomoćne“ (Associate
Justices of the Supreme Court of the United States). (Prim. prev.) [4]
Cinicima (realistima?) među nama bi se, možda, dopalo i
tumačenje reči “plutokratija“ na osnovu njenog
bukvalnog (zvanično: pogrešnog, ali možda i ne tako daleko od
istine) ruskog prevoda reči :“plutokratiя“. Na ruskom,
“plut“ je “prevarant/pokvarenjak/bitanga“ –
dakle – plutokratija bi bila vladavina prevaranata i pokvarenjaka
(istina, bogatih). (Prim. prev.) Autor
je penzionisani profesor ekonomije Univerziteta u Montrealu. On je i pisac
knjige „Kod za globalnu etiku“, koja uskoro izlazi Prevod sa
engleskog: Vasilije
Kleftakis
Originalni tekst možete naći
na Globalresearch.ca Rodrigue Tremblay is a frequent contributor to Global Research. Global Research Articles by Rodrigue Tremblay Home: www.TheNewAmericanEmpire.com/ |